Postala sam majka nakon što sam već “zaradila” desetak godina staža u području organizacijske psihologije. Od tada sam fascinirana time koliko različite discipline, među kojima je i psihologija, mogu doprinijeti razumijevanju svakodnevnih problema u području koje popularno nazivamo: ravnoteža između posla i privatnog života, no i time koliko, nažalost, nedovoljno, ove spoznaje primjenjujemo u praksi.
Skandinavske zemlje imaju u prosjeku višu stopu fertiliteta od većine europskih zemalja te kvalitetan položaj radnika na tržištu rada. Ovaj položaj se, između ostalog, mjeri visokom stopom obrazovanosti stanovništva te ekonomskom ravnopravnošću muškaraca i žena. Ova ravnopravnost uključuje jednake plaće za jednake poslove te razmjerno učešće u vodećim pozicijama. Ravnopravnost spolova je ugrađena u temelje njihovog društvenopolitičkog sistema. Skandinavska društva potiču zdravu ravnotežu roditeljstva i rada kroz dugačke i dobro plaćene porodiljske dopuste, fleksibilne radne angažmane i institucionalnu podršku roditeljima. Ova su društva, prema mnogim istraživanjima, ujedno i najsretnija društva u svijetu.
No dok čekamo evoluciju našeg društva, koje odgovore nam psihologija može dati kako bismo se uspješno suočili sa svakodnevnim dvojbama koje proizlaze iz konflikta naših uloga (ne)zaposlenih roditelja? Što bi, iz pozicije psihologije, bila uopće ova ravnoteža?
Ravnoteža između posla i privatnog života često podrazumijeva mogućnost donošenja osviještenih odluka o tome koliku ćemo važnost u pojedinom trenutku pridodati određenom području života. Ovaj omjer je za svaku osobu u svakom trenutku jedinstven. Osjećaj neravnoteže obično je povezan s gubitkom energije. Umjesto da smo uronjeni u aktivnost kojom se bavimo, neovisno o tome o kojoj se sferi radi, energiju trošimo na nezadovoljstvo trenutnom situacijom ili na grižnju savjesti. Samim time osjećaj ravnoteže je povezan s efektivnošću i boljom izvedbom i u poslu i privatno.
Koje su tipične psiho-socijalne zamke neravnoteže u koje roditelji u našem društvu danas upadaju?
Iz mog iskustva ovo su najčešće:
1. Roditelji su zatvoreni u tradicionalnim muško-ženskim ulogama
Mnogim roditeljima u Hrvatskoj tradicionalna podjela poslova i odgovornosti u obitelji je i dan danas jedina prihvatljiva. Muškarac je odgovoran za ekonomsku sigurnost, a žena uz eventualni rad obavlja i sve kućanske poslove. Majka preuzima najveći dio brige za djecu. Bilo iz straha od promjene, osude okoline ili neznanja, ovi roditelji ne preispituju druge mogućnosti podjele uloga, iako ih igranje tradicionalnih uloga iscrpljuje. No, neki očevi žele značajno više sudjelovati u odgoju svoje djece. Neke žene imaju priliku za razvoj dobrih karijera no treba im puna podrška partnera u ostalim segmentima života. Ukratko, danas partnerski odnos zahtjeva puno više dogovora te otvara mnoge kreativne opcije za roditelje koji su spremni izaći iz (ne)konformne zone tradicionalnih uloga.
2. Ne njeguju bliske odnose s ostalim članovima obitelji
Stara poslovica kaže kako je za odgojiti dijete potrebno cijelo selo. Do prošlog stoljeća ljudi su uobičajeno živjele u širim društvenim zajednicama u kojima su egzistencijalno ovisili o međusobnom pomaganju. Iako smo kao društvo evoluirali u tehnološkom smislu, naša potreba za bliskošću i pripadanjem i dalje je iznimno važna za (kvalitetan) život. No kada je o odgoju riječ, neki roditelji smatraju da članove šire obitelji u odgoj svoje djece, odnosno u vlastiti, mogu uključiti na prekidač po principu upali-ugasi, kako im odgovara. Cijene potpunu samostalnost, no samostalnost je, u roditeljstvu, često nemoguća misija, osobito u prvim godinama djetetovog života. Ovim roditeljima je, zapravo, teško ili ne znaju kako adekvatno tražiti i dobiti pomoć što ih iscrpljuje. Ne manje važno, djetetu su za dobar razvoj, osim roditelja, potrebni bliski odnosi s ostalim članovima obitelji, ali i šire zajednice.
3. Nisu spremni na odricanja, žele sve odmah i sada
Danas financijske potrebe većine ljudi premašuju njihove primitke. Mnogi roditelji rade iz egzistencijalne potrebe, no neki roditelji se nisu spremni odreći (dijela) stila života kako bi proveli više vremena s djecom. Nisu spremni na odricanja od materijalnih stvari bez kojih bi možda i mogli. Ne uviđaju da je vrijeme provedeno s djecom dragocjen resurs kojeg kasnije neće moći povratiti. No količina onog što možemo napraviti kako u životu, tako i u pojedinom trenutku je ograničena. Možda možemo imati većinu onog što želimo, ali ne u istom trenutku. S vremena na vrijeme potrebno je „počistiti mentalne ormare“ i rasteretiti se određenih zadataka, ciljeva, veza i očekivanja, vlastitih i tuđih.
Na kraju, možda je korisno odustati od ideje da ćemo postići savršenu ravnotežu između posla i privatnog života. Ako slušamo sebe, dogovaramo se s članovima obitelji oko važnih stvari i njegujemo bliske odnose u široj obitelji i zajednici, u svakom trenutku života možemo živjeti svoju najbolju moguću i ispunjavajuću neravnotežu.
I, zato, mama, sretan ti rođendan :)
Sandra Čanić