Poticanje pozitivnog razvoja djece putem emocionalnog opismenjavanja

Poznato je da emocije imaju vrlo važnu ulogu u procesu djetetova razvoja i odrastanja. Emocije odraslih i djece bitno se razlikuju, prvenstveno po tome što su dječje emocije jednostavne, spontane, nisu suzdržane i prati ih određena ekspresija tijela i lica. Na emocionalni razvoj djece najveći utjecaj imaju njihovi roditelji. Djeca uče kako se nositi sa svojim emocijama prvenstveno promatrajući i slušajući svoje roditelje i njihove reakcije.
Emocionalni razvoj djeteta jednim dijelom ovisi o urođenim predispozicijama djeteta, a jednim većim dijelom o usklađenosti djetetovih doživljaja i potreba s očekivanjima i ponašanjima okoline o kojoj dijete ovisi. Djetetova neposredna okolina te društvo u cjelini, uvjetuje i smatra neke oblike ponašanja poželjnima, a neke nepoželjnima. Između ostalog, tu spadaju i načini izražavanja pojedinih emocija. Emocionalna inteligencija vrlo je važna u odgoju djece, a često vrlo zanemarena. Iako se puno pažnje posvećuje znanju i učenju novih vještina, emocije ostanu po strani. Mnogi trendovi u odgoju djece kreću upravo u smjeru razvijanja emocionalne inteligencije, i to s dobrim razlogom.
Već kao djeca susrećemo se s mnogim izazovima i poteškoćama. Neke od njih kriju se u pitanjima: Kako biti samopouzdan u situacijama kojih se bojim? Kako razriješiti svađu s prijateljem? Kako se nositi s ljubomorom? Kako graditi pravo prijateljstvo s drugima? Kako biti sretan i zadovoljan? Većina poteškoća je nepredvidljiva. Neke teškoće sami riješimo spontano. Pa ipak, mnoge od njih nas zbunjuju te onda bježimo od njih ili se ljutimo na njih, moguće i postajemo agresivni. Upravljanje našim osjećanjima u tim nepredvidivim okolnostima i teškoćama gradi našu emocionalnu pismenost. Ona podrazumijeva učenje o emocijama, osvještavanje, imenovanje, verbaliziranje istih, razumijevanje tuđih emocija i uspješno upravljanje njima.
Tijekom zadnjeg desetljeća, povećan je interes za kreiranjem i primjenom programa koji imaju za cilj učiniti djecu otpornijom na razne psihopatološke probleme, probleme odrastanja, nasilja, zlouporabe droga i sl. Emocionalna pismenost podrazumijeva osnovne vještine identificiranja vlastitih emocija i emocija drugih, kao i sposobnost emocionalne regulacije i kontrole. Od posebnog je značaja kroz specijalizirane programe educirati djecu različite dobi o načinima prepoznavanja i imenovanja emocija, kontroliranja ljutnje, rješavanja problema i razvoja pozitivnog odnosa s roditeljima i drugom djecom.
Pet osnovnih područja na koja se odnosi emocionalna inteligencija:
1/ Samosvijest emocija – prepoznavanje, imenovanje i razumijevanje uzroka vlastitih emocija
2/ Razvoj samokontrole – vještine planiranja i odlučivanja; mogućnost donošenja
odluka i koraka koje ću napraviti kako bih razriješio situaciju
3/ Samomotivacija – strast (želja) da se s puno energije radi na postizanju ciljeva
4/ Empatija – prepoznavanje i razumijevanje emocija u drugih
5/ Socijalne vještine – nošenje s emocijama u društvenim situacijama, razvoj harmonijskih odnosa sa drugima, razvoj senzibiliteta za tuđe potrebe i želje, razvoj aktivnog slušanja.
Tih je pet komponenti osnova emocionalne pismenosti. Njihovo osvještavanje i poticanje na usvajanje može se graditi kroz: igre za djecu, priče, poistovjećivanje sa zamišljenim likovima, diskusije, tjelesne aktivnosti za opuštanje i druge učinkovite metode rada s djecom. Vrlo često odrasli (roditelji, odgajatelji, učitelji) i sami imaju poteškoća s priznavanjem osjećaja sebi samima i njihovim izražavanjem riječima. Živimo u vremenu u kojem se previše toga događa brzo te brojni dojmovi djece, njihovi doživljaji i očekivanja ni ne stignu do svijesti odraslih niti se odrasli stignu na njih izraziti riječima. Međutim, ne treba se bojati rada s “teškim” ili “neugodnim” emocijama. One su jednako tako važne kao i ugodne emocije i nose važnu poruku. Ljutnja je, na primjer, pokušaj da obranimo sebe, druge osobe ili vrijednosti koje su nam važne. Strah je prirodna reakcija koja upozorava na neku vrstu ugroženosti, a dječji razvojni strahovi pripremaju dijete za stvarni život. Ljubomora govori o osjećaju sumnje u svoju vrijednost. Tuga šalje poruku o tome što nam je istinski važno, a nedostaje nam.
Nemoguće je dijete “poučiti” kako da doživljava i što da osjeća ili da ne osjeća (npr. ne treba te biti strah; nemaš se čega bojati; veseli se, ovo je baš zabavno i sl.).
Djetetu treba pomoć odraslih da prepozna i odgovarajuće izrazi svoje emocije. Ako znamo što stoji iza ljutnje, straha, tuge ili ljubomore (a to nam dijete može i samo reći), možemo mu pomoći da se odgovarajuće izrazi, a da pri tom ne potiskuje svoje osjećaje i stvara ograničavajuća uvjerenja o sebi ili svojoj okolini.
Ono što djetetu treba, jest osoba koja je znatiželjna i zainteresirana za njegov unutarnji svijet, koja je spremna podijeliti svoje vlastite doživljaje i očekivanja s djetetom i pritom jasno postaviti granice dopuštenog ponašanja.

Tanja Laušić, dipl. psiholog

Novosti