Na polazak u jaslice ili vrtić svako dijete reagirat će drukčije, ovisno o interakciji niza faktora – svojem stupnju razvoja, temperamentu, dobi, zdravstvenom stanju, atmosferi u kojoj je naviklo živjeti dosad i sl. Unatoč jedinstvenim reakcijama i (ne)prilagodbi, odlazak u vrtić neupitno je velika promjena, kako za dijete, tako i za roditelje. Naspram poznatoj, sigurnoj i predvidiljivoj okolini koju su mu roditelji organizirali, dijete većinu svog dana počinje provoditi u sasvim novom okruženju, dijeleći prostor, igračke i pažnju s drugima. Pa ni odraslima, sa svim stečenim vještinama i znanjima, nije svejedno kad promijene, primjerice, radnu okolinu. Što onda očekivati od osobica?
Spektar prvotnih reakcija na vrtić zaista je širok: od protesta vrištanjem ili agresijom, preko bacanja na pod i odbijanja komunikacije pa do odbijanja hrane, spavanja, probavnih tegoba ili sličnih fizioloških reakcija. Osim po sklonosti tipu reakcija, onima na fiziološkom planu ili ponašajnim (agresivnost, plač, pasivnost), djeca se razlikuju i po njihovom trajanju – neka reagiraju samo prvih par dana dok se god drugih stanje ne mijenja tjednima ili mjesecima. Javljanje sličnih ponašanja može se javiti i tek nakon nekog vremena pa je onda riječ o „zakašnjeloj“ reakciji.
Službeni naziv ovakvih stanja jer separacijska anksioznost, tjeskoba i uznemirenosti kod male djece pri razdvajanju od roditelja. Osim polaska u vrtić, anksioznost se može javiti i zbog preseljenja, razvoda roditelja, svađama i sličnim za obitelj stresnim situacijama.
Internet, babe u selu, susjede i drugi izvori daju mnogo savjeta. Evo koje od njih psiholozi smatraju zamkama i što nude umjesto.
1. Trebam s djetetom puno razgovarati o njegovim simptomima straha i reagirati na njegova ljuta ili tjeskobna ponašanja.
NE. Umjesto o njegovim simptomima, s djetetom treba razgovarati o tome što će sve raditi dok ste vi odsutni.
2. Djetetu trebam dati izbor oko odlaska u vrtić.
NE. Naspram davanja mogućnosti izbora, odnosno izbjegavanja i ostajanja kući, roditelj treba pomno planirati odlazak u vrtić i po mogućnosti, izlaziti iz kuće u isto vrijeme.
3. Ako primijetim da je moj partner pomalo bezosjećajan na djetetove ispade, trebam mu se suprotstaviti pred djetetom.
NE. Konflikt roditelja samo potiče anksioznost kod već uznemirene djece.
4. Ako dijete baš jako plače kad odlazim, trebam zastati i vratiti se barem još na kratko.
NE. Roditelj treba jasno reći djetetu da sada ide, ali i naglasiti kako će se vratiti po njega.
5. Ako dijete vrišti i nikako se ne može odvojiti od mene, netko mu treba odvratiti pažnju dok se ja iskradem i odem.
NE. Dijete treba vidjeti, nakon što mu roditelj objasni da ide, kako odlazi odlučno, bez zastajkivanja. Bilo kakvo skrivanje i „odlazak na prevaru“ samo će pojačati djetetovu anksioznost.
6. Moje dijete uporno sa sobom nosi igračku od doma od koje se ne odvaja, trebam mu je uzeti.
NE. Igračka, bila kakav podsjetnik na mamu i tatu djetetu često služi kao tzv.prijelazni objekt i pomaže mu da se suočava s roditeljskim odsustvom.
DODATNI SAVJETI ZA MANJE SUZA I VIKE
Razvijte ritual pozdravljanja s djetetom. Dijete će to početi percipirati kao nešto poznato, sigurno i predvidljivo i znat će što slijedi iza.
Imajte isti dnevni ritam. Dijete na ovaj način može predviđati događaje i samim time manje se uzrujavati.
Igrajte se skrivača s djetetom u poznatom okruženju. Sakrijte se na lako vidljivom mjestu, pa kad vas pronađe, dijete uči kako ćete se, i kad odete, uvijek vratiti.
Pripazite s kritičnim danima. Nakon praznika ili djetetove bolesti, dijete može reagirati kao kad je tek krenulo u vrtić.
Uvijek sito i naspavano dijete. Nepoznato okruženje izazov je samo po sebi, dodatna uznemirenost ne treba proizlaziti iz nezadovoljenih fizioloških potreba djeteta.
Dolazite po dijete otprilike u isto vrijeme. Ako se dogodi da kasnite, javite odgajateljicama da to svakako prenesu vašem djetetu.
Koliko god vam se, sasvim sigurno, srce kidalo dok odlazite od svojeg tužno, ljuto ili neutješnog djeteta, zapamtite da, podnoseći rastanke, djetetov emocionalni svijet doživljava veliki razvojni skok. I ne samo djetetov.
Marita Bitanga, mag. psihologije