Otuđenje djece kao posljedica manipulacije tijekom razvoda braka

Razvod braka za mnoge je izrazito stresno razdoblje tijekom kojeg većina roditelja pokušava zaštiti dobrobit vlastite djece. Ono što djeca čiji se roditelji razvode najviše žele i trebaju je održavanje zdravih i snažnih odnosa s oba roditelja, zaštitu od njihovih međusobnih sukoba, stalnu uključenost i dostupnost oba roditelja te njihovu suradnju bez obzira na to što oni osjećaju jedan prema drugome. Ipak, dio roditelja, posebno tijekom visoko-konfliknih razvoda braka u postupcima podijele imovine ili odlučivanja s kojim roditeljem će dijete stanovati, bilo svjesno ili nesvjesno, u drugi plan stavljaju dobrobit svoje djece te im nadmoć u partnerskom odnosu postaje jedina bitna. U tim situacijama roditelj čini sve da dijete vidi drugog roditelja kao neprijatelja. Takva manipulativna roditeljska ponašanja, tako i reakcije djeteta koje iz toga proizlaze, za cilj imaju otuđenje djeteta od roditelja, odnosno prekidanje svih kontakata, emocionalnih veza i potiskivanje sustava privrženosti ne samo između djeteta i roditelja, već u najtežim slučajevima i cijele obitelji tog roditelja. To je prepoznatljiv i raširen oblik psihološkog zlostavljanja i nasilja u obitelji nad djetetom i odbačenim članovima obitelji, a najčešće je uzrok roditelj koji želi isključiti drugog roditelja iz života djeteta, ali otuđenju mogu znatno pridonijeti i drugi članovi obitelji ili prijatelji, kao i stručnjaci koji se bave s obitelji (uključujući psihologe, socijalne radnike, odvjetnike i suce) koji, baš kao i otuđeno dijete, padaju pod utjecaj otuđujućeg roditelja. Manipulacija djecom odvija se na različite načine i u različitom stupnju. Neka su djeca otporna na pokušaje manipulacije tijekom razvoda roditelja, no takva su djeca, na žalost, u manjini.
Otuđenje od roditelja je mentalno stanje u kojem dijete ulazi u savez s roditeljem otuđiteljem i odbija odnos s drugim roditeljem bez legitimnog opravdanja. Riječ je o nizu ponašanja, verbalnih i neverbalnih poruka roditelja koji djetetu stvaraju negativnu sliku o drugom roditelju s ciljem njegova isključenja iz života djeteta od tog roditelja, iako za to ne postoji razlog koji proizlazi iz odnosa roditelja i djeteta. Manipulativni oblici ponašanja mogu se vidjeti kod roditelja s kojim dijete živi i kod onoga s kojim ne živi (Bilić, Buljan Flander i Hrpka, 2012). Konkretno, otuđenje od roditelja uključuje niz roditeljskih strategija, uključujući kampanju ocrnjivanja drugog roditelja, ograničavanje i/ili spriječavanje kontakta s tim roditeljem, brisanje drugog roditelja iz života i uma djeteta (zabranjivanje razgovora i slika drugog roditelja), poticanje djeteta da odbije drugog roditelja stvarajući dojam da je drugi roditelj opasan i štetan, prisiljavanje djeteta da odabere između roditelja pod prijetnjama gubitka ljubavi otuđujućeg roditelja, smanjujući i ograničavajući kontakt s proširenom obitelji ciljanog roditelja (Baker i Ben-Ami, 2011). Pri tom su nerijetko prisutne lažne optužbe za zlostavljanje od strane otuđenog roditelja, polariziranje (predstavljanje sebe idealnim, a drugog roditelja izuzetno negativnim), izostavljanje pozitivnih komentara, priča i uspomena o drugom roditelju, poticanje na iskorištavanje drugog roditelja, preuveličavanje i naglašavanje propusta drugog roditelja, pretjerano ugađanje djetetu s ciljem da se pridobije njegova naklonost, organiziranje odlazaka u kino, rođendana, predstava, vanškolskih aktivnosti baš u vrijeme susreta i druženja s drugim roditeljem, pretjerano kontroliranje i zadiranje u vrijeme koje dijete provodi s drugim roditeljem, tužan izraz lica i/ili verbaliziranje tuge kada dijete odlazi na susret i druženja s drugim roditeljem… (Warshak, 2008). Ovakva patološka roditeljska ponašanja podučavaju dijete mržnji i/ili strahu od drugog roditelja, budući da mržnja nije osjećaj koji prirodno dolazi djetetu. Roditelj koji bi poučio dijete da mrzi ili se boji drugog roditelja predstavlja ozbiljnu i trajnu opasnost za mentalno i emocionalno zdravlje tog djeteta (Kruk, 2013).
Tijekom ovakvih otuđujućih postupaka, između djeteta i otuđujućeg roditelja stvara se savez koji je usmjeren na marginaliziranje, degradiranje i odbijanje drugog roditelja. Roditelj otuđitelj pritom dijete stavlja u konflikt lojalnosti u kojem se ono prisiljava da napusti odnos s jednim roditeljem kao cijenu koju treba platiti da bi zadržao privrženost s otuđiteljem. U teškom otuđenju, taj savez je toliko ekstreman i disfunkcionalan da je karakteriziran kao “patološka isprepletenost” (eng. emeshment). U patološkoj isprepletenosti, otuđujući roditelj krši djetetove granice u svim spektrima – kognitivnim, psihološkim i ponašajnim, a time onemogućava normalno funkcioniranje i razvoj djeteta (Woodall, 2017). Istodobno, događa se inverzija uloga roditelj-dijete. Roditelji koji otuđuju često imaju nejasno uspostavljene granice između vlastitih potrebe i osjećaja te potreba i osjećaja djeteta, skloni su zamjeni uloga s djetetom, zbog čega njihova djeca preuzimaju brigu za njihovu sreću te preuzimaju roditeljsku ulogu u obitelji umjesto da se roditelji brinu o njima (Buljan Flander i Zarevski, 2010, prema Bilić i sur., 2012). Metaforički, roditelj ‘otima’ dijete, um, tijelo i dušu, tako da dijete gubi zaseban osjećaj identiteta i autonomije, pati od nedovoljno razvijenih sposobnosti kritičkog razmišljanja, postaje “otuđen” od vlastitih osjećaja te se ponaša po želji otuđujućeg roditelja. Proces ispiranja mozga u teškim oblicima otuđenja je u tolikoj mjeri zastrašujuć da ga stručnjaci uspoređuju s ispiranjem mozga koji se javlja u kultu (Kruk, 2013). Roditelj otuđitelj se u ovakvim situacijama previše oslanja na dijete, očekujući da ono zadovolji njegove emocionalne potrebe. Prilikom razdvajanja od djeteta (posebno tijekom njegova provođenja vremena s drugim roditeljem) pokazuje izraziti strah od separacije, što posljedično može dovesti i do osjećaja ambivalencije i separacijske anksioznosti kod djeteta (Bilić i sur., 2012).
Nabolji slikoviti opis otuđene djece pronašla sam na blogovima stručnjaka u ovom području. Woodall (2017) takvu djecu opisuje ‘umornima, tužnima i beživotnima, kao marioneta koja se ruši ili pleše prema nahođenju roditelja koji povlači konce’, a Gottlieb (2018) navodi da ‘otuđena djeca ne govore ono što misle ili ne misle ono što kažu. Baš kao lutka, oponašaju riječi otuđitelja’. Naime, takva djeca se opiru susretima i druženjima s roditeljem s kojim ne žive nudeći najčešće iracionalne razloge, prema njemu pokazuju isključivo negativne stavove (ljutnja, ponižavanje, ismijavanje) te su s otuđiteljem uspostavili vrlo snažni savez (Johnston, 2011, prema Bilić i sur, 2012).
Šaljući djetetu poruku kako nije dopušteno voljeti oba roditelja, roditelj čini dijete anksioznim svaki puta kada ono želi izraziti ljubav drugom roditelju, pa se kod djeteta razvija napetost i zbog najmanje geste koja ga podsjeća na drugog roditelja. Često je prisutan konflikt lojalnosti, zbunjenost i anksioznost osobito ako dijete percipira drugog roditelja kao punog ljubavi i brižnoga, a od roditelja koji manipulira o njemu dobije suprotne poruke. Dijete je osobito zbunjeno činjenicom da mu nije dopušteno voljeti oba roditelja (Steinberg, 2006, prema Bilić i sur., 2012). Kako bi se moglo slagati s manipulirajućim roditeljem, dijete mora početi vjerovati da je taj roditelj ispravan i dobar, dok je onaj drugi u krivu i zao. Ta djeca su u ozbiljnom riziku za razvoj psihičkih smetnji zbog tzv. dijeljenja (eng. splitting), kada jednog roditelja doživljavaju sasvim lošim, a drugoga sasvim dobrim, što je štetno za djecu jer svijet vide ‘crno-bijelim’ na ‘sve ili ništa’ način, a ne na uravnotežen, izbalansiran način, gdje postoji i dobro i loše u ljudima i situacijama (Bilić i sur., 2012, Childress, 2016, Woodall, 2017). Zbog toga se mogu razviti distorzije u mišljenju, na primjer vjerovati da ih je drugi roditelj fizički zlostavljao (iako nije istina), da je drugi roditelj uvijek izazivao svađe, da drugi roditelj nikad ništa dobro nije napravio i da nemaju zajedničnih pozitivnih iskustava i sl. Osim toga, ukoliko dječje iskustvo postane podijeljeno na ovakav način, oni gube kapacitet za prelazak preko ‘tranzicijskog mosta’, tj za prelazak iz svijeta ‘dobrog’ roditelja u svijet ‘lošeg’ roditelja tijekom susreta i druženja (Woodall, 2017).
Udovoljavanje želji roditelja da pokazuju otpor prema drugom roditelju, na što su prisiljena ta djeca, dovodi do mnogih negativnih posljedica. Problemi koje ta djeca mogu pokazivati su ljutnja prema roditelju s kojim ne žive, gubitak kontrole u ponašanju, sniženo samopoštovanje, separacijska anksioznost (često inducirana od manipulirajućeg roditelja), razvijanje strahova i fobija, depresivnost i suicidalne ideje, poremećaji spavanja i hranjenja, problemi u učenju, enureza i enkopreza, autodestruktivno ponašanje i zlouporaba droga, opsesivno-kompulzivno ponašanje, anksioznost i panični napadaji, problemi seksualnog identiteta kao posljedica neuspjeha u identificiranju s jednim od roditelja, slabi odnosi s vršnjacima te pretjerani osjećaj krivnje… (Lowenstein, 2002, prema Bilić i sur., 2012).
Ako razmislite, zapravo je cijeli koncept otuđenja i manipulacije djetetom kontraintuitivan iz razloga što se dijete priklanja stavovima i utjecaju roditelja koji podržava patogeni roditeljski stil, to jest onog koji ga zlostavlja, koji nije osjetljiv na njegove potrebe i koji čini nepovratnu štetu. Međutim, istraživanja pokazuju da dijete često stupa u savez s roditeljem o kojem je ovisno ili čije odobravanje želi zadobiti, a ne s roditeljem koji je osjetljiv na njegove potrebe (Bilić i sur., 2012).
Ovaj fenomen je jako kompleksan i njegovo opisivanje zahtjeva puno više prostora od ovog članka, a mnoštvo prevedenih članaka uvaženih stručnjaka u ovom području dostupno je na web stranicama Udruge dijete – razvod. Stoga potičem čitatelje na proučavanje stručne literature, a posebno stručnjake obiteljsko-pravne zaštite u cilju suzbijanja manipulacije i negativnih posljedica na zdravlje i dobrobit djece, jer je ovo prije svega pitanje zaštite djece. Stava sam da se pravovremenim intervencijama stručnih službi i sudova mnogoj djeci može pomoći da žive bezbrižnije djetinjstvo.

Danica Ergovac, mag. psihologije

Literatura:
• Baker, A. J. L. i Ben-Ami, N. (2011). To Turn a Child Against a Parent Is To Turn a Child Against Himself: The Direct and Indirect Effects of Exposure to Parental Alienation Strategies on Self-Esteem and Well-Being. Journal of Divorce & Remarriage, Vol. 52, Iss. 7.
• Bilić, V., Buljan-Flander, G. i Hrpka, H. (2012). Nasilje nad djecom i među djecom. Jastrebarsko; Naklada Slap.
• Kruk, E. (2013). The Impact of Parental Alienation on Children. Psycology Today https://www.psychologytoday.com/blog/co-parenting-after-divorce/201304/the-impact-parental-alienation-children
• Warshak, R. A. (2008). Otrov razvoda : Zaštita veze između roditelja i djeteta od osvetoljubivog bivšeg partnera. Zagreb: Algoritam.
• Woodall, K. i Woodall N. (2017). Understanding Parental Alienation: Learning to Cope, Helping to Heal. Springfield, Illinois: Charles C. Thomas Publisher, LTD.

Novosti