Bliži nam se 1.listopada, dan kojeg je Glavna Skupština Ujedinjenih naroda 14. prosinca 1990. rezolucijom 45/106 proglasila Međunarodnim danom starijih osoba. Ljudi starije životne dobi predstavljaju vrlo specifičnu i vulnerabilnu dobnu skupinu čiji se udio progresivno povećava, što bitno utječe na zdravstvenu, ekonomsku, socijalnu, obrazovnu i gospodarstvenu strukturu cjelokupnog pučanstva. Prema popisu stanovništva iz 2001., u Hrvatskoj je više od 15 posto stanovništva starije od 65 godina, a s obzirom na očekivani porast broja starijih ljudi, potreba za njihovim kvalitetnim zbrinjavanjem će postajati sve veća. Kvalitetno zbrinjavanje uključuje multidisciplinarni pristup te skrb na socijalnom, zdravstvenom i psihičkom planu gdje će sve bitniju ulogu imati i naša struka. Upravo zbog prepoznate važnosti ove problematike, ove godine se pri HPD-u osnovala sekcija psihologije starenja, a Društvo psihologa Split također je odlučilo obilježiti Međunarodni dan starijih na ovaj način.
STAROST I STARENJE
Iako nije lako odrediti životnu dobnu granicu jer kronološka dob nije istovjetna s biološkom starošću, prema klasifikaciji Ujedinjenih naroda, 65 godina je granica kojom se ljudi u toj i višoj dobi smatraju starim ljudima. Prema kriterijima SZO-a, starost se dijeli na raniju (65-74 godine), srednju (75-84 godine) i duboku starost od 85 i više godina. Starenje je progresivni, stalan i postupan proces smanjenja strukture i funkcije organa i organskih sustava, a sama starost predstavlja određeno životno razdoblje povezano s kronološkom dobi.
STAV PREMA STARENJU I STAROSTI:
NIJE BITNO KOLIKO JE NETKO STAR, VEĆ KAKO JE STAR
Stav prema starenju i starosti formira se od malena, baš kao i drugi stavovi. Starenje ne počinje sa 65 godina, a pogotovo ne uspješno starenje. Ono je rezultat dobro postavljenih temelja iz ranijih životnih etapa kroz vlastite odluke i odgovorno zdravstveno ponašanje. Ulazak u starost povezuje se sa prestankom aktivnog života u bilo kojem pogledu što je potpuno neutemeljeno mišljenje. Slično kao i prema starosti, postoje i različiti stavovi prema provođenju starosti u domu za starije, a po mom iskustvu uglavnom su to negativni stavovi.
Zajedno sa svojim korisnicima, trenutno otkrivam što znači „dobro stariti“. U procesu sam mijenjanja vlastitih stavova, rupa u znanju, ali i predrasuda prema starosti i starenju. Starost kao i bilo koje drugo razdoblje u životu, može biti lijepo ili teško za pojedinca. Vidjela sam primjere ljudi u domskom okruženju koji su se prepustili te pasivno čekali smrt smatrajući kako je starost ništa drugo nego razdoblje očaja i boli. No bila sam i svjedokom inspirativnih priča, u kojima su osobe doživjele novi početak, realizaciju svojih neotkrivenih potencijala i aktivno se prilagođavale na nemale zahtjeve starosti i života u domu.
INSTITUCIONALNA I VANINSTITUCIONALNA SKRB
Suvremeni pristup skrbi za starije ljude temelji se na načelu neinstitucionalne skrbi u kući: naglasak je na jačanju svih kapaciteta starijih osoba kako bi što duže bili samostalni i aktivni unutar svog doma. No za neke osobe, obzirom na želje, mogućnosti i preferencije to nije opcija. Odlazak osobe u dom za starije obilježen je mnogim predrasudama poput one kako dom idu odbačeni, ostavljeni, razočarani ili kako se u domovima ljudi zanemaruju i zlostavljaju. Obitelji koje „stavljaju“ člana obitelji u dom doživljavaju se često hladnima i nezainteresiranima, dok je u stvarnosti češće da su prepune osjećaja grižnje savjesti i srama. Upravo obitelji često imaju važnu ulogu u adaptaciji korisnika u domu: često se susrećemo sa obiteljima, koji ne mogu prihvatiti starost i bolest starijeg člana obitelji pa opterećeni svojom grižnjom savjesti, svojim negativnim stavovima ili sramom otežavaju proces prilagodbe članu obitelji. Stav osobe prema životu u domu je ključan. Smještanje starije osobe u dom ne znači odbacivanje, premda ga dobar dio njih upravo tako doživljava. Takvim je osobama adaptacija na dom teška.
Upravo zbog svih navedenih predrasuda, čeka se „zadnji čas“ za prijavljivanje u dom. U našoj zemlji u većini slučajeva starije osobe dolaze u dom tek kada su teško bolesne, nepokretne ili dementne i kada se djeca ili drugi članovi obitelji više o njima ne mogu brinuti. A onda zaista dolazi do ispunjavanja proročanstva: kad su onemoćali onda i ne mogu u punoj mjeri uživati u svim sadržajima koje im takva jedna ustanova može pružiti: druženje sa većim brojem ljudi, aktivnostima poput proslava blagdana, rođendana, radionica, sportskih aktivnosti, raznih tečajeva.
Iako su iskustva različita, situacija je takva da obzirom na potrebe, domova nema dovoljno. Lista čekanja je dugačka, a po nekim informacijama čeka se i do 6 godina. Govorimo naravno o državnim domovima. U privatnim domovima situacija je znatno drugačija što se tiče vremena čekanja, ali je i svota novaca koju treba izdvojiti mnogo veća, čak i do 3 puta.
RAZNOVRSNOST POSLA PSIHOLOGA U SKRBI ZA STARIJE
Primjenu stručnih znanja psihologa i obim posla u skrbi za starije, moram priznati da ni sama nisam prepoznala u početku. Iskreno, nisam ni slutila što bi sve kao psiholog mogla raditi sa starijim osobama, posebice u privatnom domu za starije. No s vremenom u praksi, kako to inače biva, uvidjela sam važnost, raznovrsnost i ljepotu rada sa starijim osobama.
Brojni su načini primjene stručnih znanja u radu sa starijim osobama pa evo nekih (prema ISKUSTVO STARENJA Doprinos teoriji starenja. Jasminka Despot Lučanin. Zagreb: Naklada Slap, 2003.)
- Sudjelovati u poticanju aktivnosti u starijoj životnoj dobi primjenjujući suvremene psihologijske spoznaje i metode rada
- Provoditi istraživanja o stanju, potrebama i kapacitetima starijih osoba
- Promicati i pojašnjavati važnost pripreme na novo životno razdoblje i promijenjene uvjete života te zadržavanja emocionalne, socijalne i intelektualne vitalnosti i aktivnog odnosa prema životu
- Promicati pozitivne stavove prema starijim osoba i starenju, raditi na sprečavanju marginalizacije ove skupine te naglašavati vrijednosti doprinosa osoba starije životne dobi u zajednici, a putem javnih tribina, predavanja, radionica, sudjelovanjem u medijskom prostoru, pripremanjem stručnih i popularnih tekstova u brošurama, letcima, novinama, na internetu i slično;
- Rad na širenju mreže socijalne i psihološke podrške koja podržava stav o aktivnom starenju
- Rad na programima koji su usmjerenji na stvaranje sigurnijeg okružja za život starijih osoba (npr. primjenom psiholoških spoznaja u prometu), na podizanje dostupnosti raznih usluga potrebnih u psihosocijalnoj podršci osobama starije životne dobi (npr. zapošljavanje psihologa u domovima za starije osobe i centrima za poludnevni boravak), na pružanje raznih ntervencija kao obrazovanje, upućivanje u načine ublažavanja stresa, pružanje podrške, savjetovanje pojedinca ili obitelj, grupne podrške,
- Sudjelovati u educiranju profesionalaca koji rade sa starijim osobama o relevantnim temama (npr. o tome kako se zanemarivanje i deprivacija mogu zamijeniti s intelektualnim teškoćama).
Ovu su samo neki od načina gdje psiholog može imati važnu ulogu, ovisno o mjestu rada.
S obzirom na to da je moje radno mjesto u privatnom domu, često me pitaju što zapravo psiholog radi na takvom mjestu. Većini se sviđa ideja da dom ima zaposlenog psihologa, ali „malo popričati i podružiti se s njima“ je generalna ideja što netko od naše struke radi sa starijima.
Dakle, moj posao uključuje pomaganje i podršku u procesu adaptacije novih korisnika u dom kroz individualne razgovore i grupne radionice. Radi se na procjeni i praćenju stanja korisnika te ih se motivira na socijalizaciju i na uključivanje u radno okupacijske aktivnosti. Radi se na osnaživanju i na preuzimanje aktivne uloge. Osmišljavaju se i provode radno okupacijske aktivnosti zbog očuvanja psihofizičkih sposobnosti. Pomoć, podrška, savjetodavni rad s obiteljima korisnika doma je vrlo bitna stavka, na što, bar mi se nekad tako čini ide veliki dio mojih radnih sati. Vrlo bitna je i dobra komunikacija unutar tima u domu te se pruža podrška članovima tima da se nose sa zahtjevnostima svoga posla.
Psihologija starenja je mlado područje u Hrvatskoj, ali je područje budućnosti. Demografska slika se mijenja, a životni vijek je sve dulji. Starost nije ekvivalent nemoći i životnih kriza, već može biti razdoblje izazova i prilika. U vremenu kad su imperativi mladost i fizička ljepota, čini se da nema baš mjesta za starije, kao da je strašno i sramotno biti star.
Na svima nama je da damo svoj doprinos u mijenjanju takvih stavova, pogotovo jer i nas čeka starost (ako budemo te sreće).
Stoga, povodom Međunarodnog dana starijih, još jednom upućujem čestitku svim osobama treće životne dobi!
„Ne prepravljajte moje bore, trebalo mi je puno da ih zaradim“.