U današnje vrijeme sve češće oko sebe susrećemo „ljutnju“. Roditelji se ljute na djecu, djeca na roditelje, prolaznici na vozače, nastavnici na učenike, žene na muževe i td. Generalno se može reći da se ljudi puno više ljute nego što se vesele. A upoznati smo i s pojavom porasta agresivnog ponašanja, što je opet bazično povezano s ljutnjom.
Ljutnja nam je svima poprilično poznata jer je sastavni dio našeg života. Uz radost, strah i tugu, spada u primarne ljudske emocije. Kada ljudi opisuju svoje nedavno emocionalno iskustvo, ljutnja je emocija koja im najčešće pada na pamet (Scherer i Tannenbaum, 1986). Međutim, pitanje je koliko smo svjesni da prekomjerna ljutnja može biti opasna za naše psihičko i fizičko zdravlje?
Problemi nastaju kada je ljutnja prečesta, preintenzivna ili neprimjereno izražena.
Istraživanja su pokazala da ponašanje po dobro poznatoj izreci „izbaci ljutnju iz sebe“ zapravo povećava ljutnju i agresiju. Na taj način niti pomažemo nama samima, niti osobi na koju se ljutimo niti rješavanju situacije. Jedini pravi put je otkriti što u nama izaziva ljutnju, a zatim razviti strategije kojima bi te okidače imali pod kontrolom.
Što je ljutnja?
Ljutnju možemo definirati kao emocionalno stanje koje po svom intenzitetu može varirati od blage razdražljivosti do intenzivnog bijesa i ljutnje. Kao i ostale emocije, popraćena je fiziološkim i biološkim promjenama. Kada osjetimo ljutnju ubrzava nam se rad srca, povećava se krvni tlak te razina adrenalina i noradrenalina. Ljutnja je „normalna“ emocija koja ima adaptivne funkcije. Bez ljutnje ne bismo mogli prepoznati probleme i napraviti razne aktivnosti s ciljem rješavanja problema. Ona može biti izazvana objektivnim događajima (prijatelj koji nas je iznevjerio, prometna gužva, nedostatak novca…), ali i iracionalna, nerazumna, izazvana vlastitim mislima. Jedna od njenih namjena je i socijalizacija (uz pomoć ljutnje ohrabrujemo druge ljude da se ponašaju na način koji mi želimo ali isto tako odvraćamo druge ljude od ponašanja koja mi ne želimo). Ljutnja uspješno, premda samo trenutno, olakšava osjećaj nemoći ili nedostatka kontrole.
Ljutnja je najstrastvenija emocija. Ljutita osoba postaje jača i puna energije. U reakciji „borba ili bijeg“, ljutnja je dio koji se odnosi na borbu. Ljutita osoba najčešće „kreće u napad“ jer joj je po njenom mišljenju napravljena nepravda. Napad može biti verbalan ili neverbalan (npr.vikanje ili lupanje vratima) te direktan ili indirektan (npr. uništavanje prepreke ili jednostavno bacanje predmeta). Ako se ne znamo nositi s ljutnjom, možemo potaknuti negativno raspoloženje, kao i nepromišljene odluke i reakcije. Dugoročna ili nakupljena ljutnja može utjecati i na tjelesne sustave, kao što su kardiovaskularni, imunološki, probavni i središnji živčani sustav. Time se povećava rizik od hipertenzije i moždanog udara, bolesti srca, čira na želucu i bolesti crijeva.
Što nas ljuti?
Općenito gledajući, ljutnja proizlazi iz doživljaja nepravde, nepoštenja ili neke vrste osobne povrede (Tedeschi i Nesler, 1993 i Ellsworthi Smith, 1988, prema Bhave i Saini, 2009.) Ljutnja svoje uzroke pronalazi i u iznevjerenom povjerenju, odbačenosti, neželjenoj kritici, manjku razumijevanja od drugih i nagomilanim neprilikama. Glavna srž ljutnje je vjerovanje da situacije nisu onakve kakve bi trebale biti, odnosno da su prepreke, smetnje ili kritike neopravdane (Reeve, 2010).
Ljutnju kod većine ljudi obično izazivaju:
1. iritantne situacije
Postoji veliki broj stvari koje nas jednostavno iritiraju: prebučni susjedi, kopanje nosa, ostavljanje odškrinutih vrata, ispuhivanje nosa, kašalj…
2. „troškovi“- gubici
Određene stvari koje ljudi rade za nas predstavljaju „trošak“ tj. gubitak: djeca namjerno uništavaju predmete (financijski trošak), partneri/prijatelji nas javno sramote (gubimo obraz), bezrazložni prekovremeni rad (gubitak vremena).
3.”rušenje osobnih pravila” – prekršaji
Svatko od nas ima vlastita „pravila“ i očekujemo da se drugi pridržavaju naših pravila. Kada netko prekrši osobno pravilo to je za nas prijestup, npr. “povjerenje se ne smije narušiti – partnerski odnosi”, “postupanje protiv zakona – krađa”.
Naravno da su moguća i preklapanja npr. dijete je uništilo novi tablet i to je financijski gubitak, ali istovremeno je i prekršilo osobno pravilo “stvari se moraju čuvati” i time napravilo prekršaj. Drugi primjer je preljub partnera (to je „rušenje osobnih pravila“ ali i „trošak“- gubitak obraza).
Nekontrolirana ljutnja može prijeći u agresiju koja utječe na funkcioniranje u svakodnevnom životu. Agresivnost izražena prema drugima dovodi do negativnih procjena okoline, a povratno i do negativne slike o sebi i niskog samopoštovanja, što nepovoljno utječe na psihičku dobrobit.
Ljudi koji nemaju problema s ljutnjom percipiraju ju kao nešto što negativno utječe na interpersonalne odnose više nego druge emocije. Ukratko, ljutnja najviše uništava odnose. Ljuti klijenti se često upuštaju u konflikte. Ljudi usmjeravaju većinu ljutih epizoda prema drugima koje znaju jako dobro, koji im se sviđaju ili koje vole. Ljutnja se pojavljuje u domu više nego bilo gdje drugdje.
Kako kontrolirati ljutnju?
Još od Aristotela prisutno je gledište da čovjek kojeg preplavi neka emocija nije potpuno bespomoćan – on može kontrolirati, regulirati i modulirati emocije.
Osnovni cilj upravljanja ljutnjom je smanjiti svoje osjećaje i fiziološka uzbuđenja koja ljutnja izaziva. Ne možemo se riješiti ili uvijek izbjeći stvari ili ljude koji nas ljute niti ih možemo promijeniti, ali možemo naučiti kontrolirati tj. upravljati svojim reakcijama.
Ljudi uobičajeno ne osjećaju želju za promjenom ili kontrolom ljutnje. Ta činjenica uvelike predstavlja problem u terapiji. Ljuti klijenti su pokušali promijeniti svoje šefove ili suradnike, ali nisu uspjeli. Oni dolaze na savjetovanje o tome kako promijeniti svoje neprijatelje. Terapeuti žele promijeniti klijentovu ljutnju, a klijenti žele promijeniti svoje provokatore ili doći do osvete (Reeve, 2010).
Nekoliko savjeta za upravljanje ljutnjom:
Ljutnju možemo ublažiti ako određenu situaciju pokušavamo doživjeti iz perspektive druge osobe. Tako dobivamo mogućnost sagledati širu sliku u kojoj je trenutna situacija samo dio šireg spleta okolnosti.
Jednostavni alati opuštanja, poput dubokog disanja ili opuštajućih slika koje vizualiziramo u mislima, mogu pomoći pri smanjivanju osjećaja ljutnje. Ovakve tehnike, kada se dobro uvježbaju mogu se automatski primjenjivati u napetim situacijama.
Kognitivno restrukturiranje ili pojednostavljeno rečeno, to znači mijenjanje načina razmišljanja. Ljutiti ljudi često imaju preuveličane i pretjerano dramatične misli. Pokušajte zamijeniti takve misli s racionalnijim. Na primjer, umjesto da razmišljate: „Ajme to je strašno, nema izlaza, sve je uništeno“, promislite: „To je frustrirajuće i normalno je da sam ljut zbog toga, ali nije kraj svijeta i ljutiti se zbog toga neće mi pomoći da to popravim“.
Razvojem komunikacijskih vještina (vještina slušanja, ne samo govora), možemo upravljati ljutnjom. Nemojte reći prvu stvar koja vam padne na pamet već usporite i dobro razmislite što želite reći. Istovremeno pažljivo slušajte što druga osoba govori i uzmite si vremena prije nego što odgovorite.
Humor može pomoći ublažiti ljutnju na više načina. Moramo paziti da ne „ismijavamo“ probleme već da koristimo humor kao bismo ih konstruktivno riješili. Ne smijemo koristiti previše grub, sarkastičan humor, jer je to samo još jedan oblik nezdravog izražavanja ljutnje.
Zašto se djeca ljute i kako im pomoći?
Jedan od najvećih izazova u nošenju s dječjom ljutnjom je što se istodobno i kod roditelja mogu javiti snažne emocije. Upravo zbog toga je važno da roditelji znaju kako kontrolirati vlastitu uznemirenost kako bi mogli dijete naučiti pravilnom ispoljavanju svih emocija pa tako i ljutnje. Bitno je imati na umu kako djeca opažajući roditelje nauče kako se nositi s ljutnjom i kako je ispoljavati. Stoga roditelji trebaju biti odgovorni za kontroliranje ljutnje ali i za imenovanje ljutnje jer je važno da djeca shvate da je ljutnja normalna emocija i da se javlja i kod odraslih.
Ljutnja kod djece može biti obrana za izbjegavanje još neugodnijih osjećaja te može biti povezana s neuspjehom, niskim samopoštovanjem, osjećajem usamljenosti ili anksioznosti oko situacija nad kojima dijete nema mogućnost kontrole. Također se može raditi o tome da dijete osjeća da ga drugi ne razumiju ili da se prema njemu ne odnose pravedno te se osjeća povrijeđeno. Isto tako se kod djece može raditi o nakupljenoj ljutnji ili potisnutim osjećajima, ona ne mora biti povezana s konkretnom situacijom koja joj je prethodila.
Ukoliko djecu ne naučimo imenovati i prepoznavati emocije mogu se pojaviti različite psihosomatske tegobe (glavobolja, bol u trbuhu, umor, gubitak apetita…). Ne smijemo se smijati djetetovoj ljutnji i ne smijemo mu tvrditi da ga ništa ne boli (ako se često tuži na istu bol). Upravo zbog toga je važno da dijete ne sputavamo u iskazivanju ljutnje (i drugih emocija), ali ga moramo naučiti da ju iskaže na socijalno prihvatljiv način.
I par riječi za kraj…
Kao što sam na početku napisala, svi jako dobro poznajemo ljutnju i ona će uvijek biti dio našeg života jer bez nje niti ne možemo kvalitetno živjeti. To je nepromjenjivo, ali zato možemo mijenjati vlastiti način suočavanja s ljutnjom, možemo naučiti kako nas određene stvari ili ljudi mogu manje ljutiti i samim time ćemo biti sretniji. Osim toga, jedina emocija koju ljudi žele promijeniti manje od ljutnje je radost, prema tome…trudimo se što češće veseliti i osjećati radost .
Nelija Rudolfi, mag. psih.
Literatura:
Potegal, M., Stemmler, G., Spielberger, C. (2010). Inernational Handbook of Anger. New York: Springer Science and Business Media.
Reeve, J. (2010). Razumijevanje motivacije i emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap
Davies, W. (2008). Overcoming anger and irritability. New York: Basic Books
Oatley, K., Jenkins, J.M. (2007). Razumijevanje emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap
Beck, R., Fernandez, E. (1998). Cognitive-behavioral therapy in the treatment of anger: A meta-analysis. Cognitive Therapy and Research, 22 (1), 63-74.
Greenberger, D., Padesky, C.A. (1996). Mind over Mood; Change How you Feel by Chaning the Way you Think. London: The Guilford Press
Casey, R. (1993). Children’s emotional experience: Relations among expression, self-report, and understanding. Developmental Psychology, 29, 119–129.
Denham, S. A. (1993). Maternal emotional responsiveness and toddlers social-emotional competence. Journal of Child Psychology & Psychiatry, 34, 715–728.
Kochanska, G. (1991). Socialization and temperament in the development of guilt and conscience. Child Development, 62, 1379–1392.
Buss, A. H. (1962). The psychology of aggression. New York: Wiley.
Gjurković, T., Knežević, T.(2016). Kada je ljuta, macu boli trbuh. Vraždin: Evenio
Đorđević, M. http://www.istrazime.com
Šlogar, D. http://www.hsuir.hr