Još uvijek u nevjerici, zbog preranog odlaska prijateljice i kolegice, osobe koja je živila i radila uvijek punog srca, trudim se naći riječi u koje bi pretočila i sažela tako snažan i raznovrstan profesionalni život.
U struci, u kojoj, posebno u praksi, nije uvijek lako razdvojiti osobno i profesionalno, uvijek je tražila izazove koji su je motivirali, i u tome, možda, izabrala pomalo usamljenički put.
Svoj je profesionalni, ali prije svega, ljudski, trag ostavila u nekim od najtežih područja rada u psihologiji – radu sa žrtvama obiteljskog nasilja i ratnim stradalnicima u Hrvatskoj i susjednoj BIH.
Kolege koje su je poznavale i s njom surađivale, složit će se, kako je svakom angažmanu pristupala energično, vjerujući u mogućnost pozitivne promjene.
Bez obzira je li radila kao psiholog u srednjoj školi (a, posebno je dobro razumjela svijet adolescenata), inicirala i osmišljavala projekte u zajednici, pružala psihološku podršku zlostavljanim ženama i žrtvama rata, ili, pak, savjetovala obitelji u krizi, vjerujem da je Nina vlastitim primjerom pokazivala što znači biti psiholog u praksi.
Pamtim i njen odnos prema mlađim kolegama kao poticajan, ohrabrujući, posebno kada bi kod njih prepoznala njoj blisku strast i posvećenost struci. Veselila se njihovom profesionalnom sazrijevanju i napretku.
Uistinu, nisam upoznala nikog tko bi se tako iskreno veselio sreći drugoga, poput Nine.
Već nam nedostaješ, Nina!
Vedrana