Ljubiti nekoga znači…
Dugo sam razmišljao o poruci jednog dječaka vrtićkog uzrasta koju su zabilježili njegovi odgojitelji:
– „Moj tata mene najviše voli kad ja spavam“.
Što je tata želio time poručiti svome sinu, a što je zapravo rekao? („Volim te kad te nema pored mene“?!)
Što je dijete zaista čulo? Kako je to doživjelo?
Je li takva poruka nedvojben znak roditeljeve ljubavi za dijete? (Kako bi izgledala izjava: „Moj tata mene najviše voli kad želi da smo zajedno“?)
– „Nisi mi napunila mobitel… kako si to mogla zaboravit’“ – vrišti i prigovara majci djevojčica od nekih 8 godina.
– „Kad ćeš konačno napisat’ tu lektiru… znaš da mi triba za sutra u školi… šta si radila cilo ovo vrime…?!“ – obraća se ljutito 10-godišnji dječak svojoj majci.
– Tinejdžer koji je napustio redovno školovanje i kojeg je „majka upisala u večernju, a on nije to htio“ ucjenjuje: „Da, OK, ići ću u školu i na te repeticije…ako mi sredite onaj motor kojeg stalno obećavate…“.
Znakova, više ili manje prepoznatljivih, da odnosi između roditelja i djeteta (a najčešće i između roditelja) nisu dobri, ima, nažalost, napretek. A, kad odnosi nisu dobri, onda je logično zapitati se, zašto su odnosi onih koji bi trebali biti međusobno kvalitetno povezani, krenuli krivim smjerom.
– Ima li tu roditeljske odgovornosti?
– Ima li kvalitetnog vremena i ima li zajedništva članova obitelji?
– Kakav je, uistinu, odgojni model kojeg roditelj prihvaća i zagovara? Kakva je njegov odgojni svjetonazor?
– Kako prihvaća svoje dijete, njegovu različitost i razvojne specifičnosti?
„Ljubiti nekoga znači prihvatiti ga kakav on doista jest. Ali, ne možemo prihvatiti druge onakve kakvi jesu, ako prije toga nismo prihvatili sebe onakvima kakvi jesmo.“ – kaže pastor Walter Trobisch.
U svojoj praksi često viđam roditelje koji ne prihvaćaju sami sebe, svoga partnera, koji su nezadovoljni svojim životnim postignućima i koji svoje nagomilane frustracije pokušavaju razriješiti na neprihvatljiv način. Osoba koja ne razumije i ne prihvaća sebe ne može razumjeti niti prihvatiti druge. A tek kad počnemo prihvaćati druge kakvi oni zaista jesu, oni mogu rasti i razvijati se. Tako i naše dijete.
Često se poseže za brzim, privremenim rješenjima čija je namjena da se kontrola, u postojećim okolnostima, postigne bez velikog utroška vremena i energije. Roditelji kažnjavaju, kritiziraju, prijete, oduzimaju djetetu dragocjene stvari ili pak rade umjesto djeteta ono što bi ono moglo i samo napraviti. Roditelji nisu u ravnoteži i to prenose na svoje najbliže. Takvi roditelji nisu zadovoljni i ne upravljaju dobro svojim životom i nisu u stanju pomoći svojoj djeci da ona nađu vlastiti životni put. Ne podržavaju zdušno svoju djecu, rijetko ih ohrabruju i nerado bivaju s njima.
U pitanjima odgoja i odnosa nema prečaca kojima se u nekoliko koraka rješava ili umanjuje problem. Ako nam se i učini da se stvar može tako popraviti, problem se samo zamaskira i odgađa.
„Stoljeće djeteta“ – tako 20. stoljeće nazivaju u stručnoj literaturi, donijelo je ogromne promjene u ponašanju odraslih prema djetetu. Iz pristupa u kojem se dijete tretiralo kao odrasla osoba te se od njega očekivalo da se tako i ponaša, postupno i nezaustavljivo povećavala se svijest o razvojnim posebnostima djeteta, koje zahtijevaju drugačije ponašanje odraslih. Dovoljno je prisjetiti se kako i koliko su djeca sudjelovala u svijetu rada, bila uključena i iskorištavana u najtežim i najsloženijim poslovima (rudnici, čeličane, teški poljoprivredni radovi…).
Neki novi pristupi mladima otišli su u svoju krajnost. Sada se, u 21. stoljeću vide neki rezultati kojima, odrasli ili društvo u cjelini, nisu zadovoljni. Prevelika skrb i briga za zadovoljavanje djetetovih potreba ponegdje se pretvorila u potpuno odustajanje od zahtjeva da dijete na bilo koji, njemu primjeren način, dade svoj doprinos, kako u roditeljskom domu, tako i u široj društvenoj zajednici. Negdje se naglašava: „Sada ti samo uči i ne trebaš ništa više“. Skrb je jednosmjerna. Zaboravlja se pritom da se odgovornost za sebe i za druge ne uči propovijedanjem ili tek u nekim naknadnim godinama, nego da se odgovornost prvenstveno uči sada, aktivnim sudjelovanjem u obiteljskom životu, u onim sadržajima koji su primjereni djetetovim tjelesnim, psihičkim i drugim obilježjima. Svjedočimo često, da ni te sužene i jedine obveze djeteta (učenje) ne dovode do njegove željene odgovornosti i zrelosti.
Činiti umjesto djeteta ono što bi dijete moglo i samo napraviti ili što bi uz stanovitu pomoć odraslih moglo lako i brzo naučiti – rezultira bezvoljnim i/ili zlovoljnim djetetom koje se ne zna odgovarajuće nositi s različitim životnom okolnostima. Imamo mladu osobu koja je neodgovorna prema sebi i bilo kome drugome i koja smatra da je zadaća drugih da joj zadovoljavaju želje i ciljeve.
Što je zadaća roditelja 21. stoljeća?
Ukratko: pomoći djetetu da se dobro snalazi u vremenu u kojem živi i u kojem će živjeti, sigurno u sebe i u one koji su mu važni, i kao što bi rekao W. Glasser „…uživati život… raditi nešto što smatra vrijednim… dobro se razumjeti s ljudima s kojima živi… i ne činiti ništa što bi drugima kratilo mogućnost da postignu sreću…“
Kako ispuniti tu, naoko jednostavnu, a zapravo vrlo tešku roditeljsku zadaću? Tešku čak i roditelju koji je prihvatio sebe, koji unapređuje sebe i koji je zadovoljan ostvarenjem svoje životne svrhe. Prihvaćati i voljeti sebe je preduvjet da volimo druge. Voljeti sebe podrazumijeva da se odgovorno odnosimo prema svojim vlastitim ciljevima, vrijednostima, željama i potrebama. Može li, tek tada, dominantni motiv svih mogućih roditeljskih pristupa biti – ljubav prema djetetu? I kako se ona očituje? Je li razumijevanje i prihvaćanje svoga djeteta takvog kakvo jest – preduvjet za ljubav?
Ljubav je temeljna životna potreba ljudskog bića. Bez nje ne možemo kvalitetno živjeti i razvijati se. Ne možemo mi odrasli, a ne može ni naše dijete.
Thich Nhat Hanh kaže da nam ljubav daje ljepotu, svježinu, otpornost, slobodu i mir. „Istinska ljubav uključuje doživljaj duboke radosti što smo živi“. Ako se tako ne osjećamo kad volimo, tada to nije istinska ljubav.
Pa, kako se osjećamo mi koji volimo, a kako oni koje volimo?
Igor Longo, prof. psihologije